Intervju
- Dušan Duda Ivković
Dušan Ivković
© Dušan Ivković 2021
Vaš prvi susret sa košarkom?
Ušao sam u svet košarke sredinom pedesetih godina prošlog veka, u vreme kad je ona bila predmet podsmeha u Jugoslaviji. Govorili su tada da je košarka ženski sport, da se igra rukama, a ne nogama kao fudbal, da u njoj nema pesničenja i sličnih stvari koje priliče muškarcima. Mene je košarka privukla na prvi pogled. Možda i zbog činjenice, na koju je ukazao i dugogodišnji generalni sekretar FIBA Bora Stanković, da je košarka jedini sport koji ima horizontalnu metu. Što zahteva posebnu veštinu. Kao dečak sam imao priliku da gledam prve naše asove košarke, poput Aleksandra Geca i Srđe Kalembera iz Crvene zvezde, zatim čuvenog centra Partizana Mirka Marjanovića, velikog gospodina s kojim sam kasnije lepo sarađivao dok sam bio mlad trener u Partizanu. Tih dana kada sam počinjao da igram košarku, 1955. godine, prvi put se pojavio jedan dvometraš u jugoslovenskoj košarci, Konjević, koga je u Crvenu zvezdu doveo čuveni Nebojša Popović.
Koji su vas sportovi u detinjstvu zanimali pored košarke i zašto?
Crveni krst i Radnički su, takoreći, moj život. Pošto kao deca nismo imali televiziju, odlazili smo da gledamo sve sportove. Bio sam otprilike u visini ringa kad sam počeo da se šunjam i gledam bokserske asove, od Ljubinka Veselinovića u muva kategoriji, do teškaša Boška Nikolića. Poznavao sam sve legende boksa i divio sam im se, kao i fudbalskim „majstorima s Dunava“ koji su trenirali na našem terenu od šljake, predvođeni Škobom Filipovićem. Taj neviđeno harizmatični trener je stvorio tim koji je dobio prefiks - „atomski“. Sećam se da su u jednoj trening utakmici pobedili reprezentaciju Bugarske sa 4:0. Kakav je majstor svog zanata bio Škoba, svedoče i reči tadašnjeg predsednika Radničkog Čileta Kovačevića: „Stavi ga u zatvor i daj mu fudbalsku loptu, a on će i robijaše naučiti da igraju najbolji fudbal“. Šta tek reći za majstora rukometa Bocu Cvjetića, pa Davida Kalinića i Vinka Kandiju koji su stvorili ženski rukometni tim koji je harao Evropom... Sve velike šampione u boksu napravio je legendarni Siki Gaković koji je suflirao borcima na neviđeni način. Zatim su došli Toma Hladni i Dule Sertić. Kao i svaki dečak isprobao sam se u mnogim sportovima, a prva ljubav mi je bio boks. Međutim, otac mi je zabranio da treniram boks, tako sam sa 12 godina, 1955, prešao na košarku. Prvi učitelj mi je bio Bora Cenić.
Imajući u vidu to da ste se rodili (najmlađe, četvrto dete) u kući koja je praktično preko puta košarkaškog terena na Crvenom krstu, čini se da Vam je košarka bila suđena. Mada od oca (doktor prava) i majke (pesnikinja) niste mogli da nasledite takav gen?
Imali smo jako teško detinjstvo. Jedva smo preživljavali. Moj otac, predratni doktor prava, glava tipične građanske porodice, bio je potpuno degradiran u novom, komunističkom sistemu. Vrlo rano je otišao u invalidsku penziju i posvetio se pčelarstvu i pravljenju meda. U stvari, nas su pčele prehranile. Zato su tri simbola naše porodice pčela, golubovi i košarka. Golubove i košarku sam zavoleo uz brata Pivu (Slobodan) koji ne samo da je bio najveći trener koga sam znao, već i oličenje univerzalnog talenta: slikao je, pevao, svirao… Mogao je da bude šta je hteo. Čitavu našu porodičnu priču pretočio sam u porodični grb koji je urađen po mojoj zamisli: dva goluba, to smo Piva i ja, tu je zatim košarkaška mrežica u obliku saća i jedna pčela, koja nam je dala život. Moja majka ne bi zamerila što na prvi pogled nije tu, jer već u svemu tome ima dosta poetike, pa deluje kao neki mamin stih.
Kad je reč o familiji, ponosni ste i na rodbinske veze sa Nikolom Teslom?
Moj pradeda Trivun i Teslina majka Georgina su rođeni brat i sestra. Tesla je slao iz Amerike dukat svakom detetu koje se rodi u familiji. U našoj porodici jedino ja nisam dobio dukat, pošto je Tesla preminuo 7. januara 1943, a ja sam se rodio u novembru te godine. U tim teškim godinama ti dukati su nas prehranili. Voleo bih da je ostao barem neki od njih, ali moja majka ih je prodala u nuždi.
Koliko je brat Piva zaslužan za Vaše poimanje košarke?
Uz Pivu sam počeo da igram košarku, što naš otac nije podržavao. Naš otac, koji nas je vaspitavao u spartanskom duhu, govorio našoj majci: „Ne razumem zašto ona dvojica skaču kao majmuni i ubacuju loptu u koš. Piva je istrajao u košarci i posrao najbolji i najoriginalniji trener, jer je od prosečnog igrača mogao da napravi asa. Ipak, nije toliko uticao da postanem trener, jer čim se vratio iz vojske 1964. godine, Bora Stanković ga je odveo u OKK Beograd. Kasnije smo radili zajedno, on je vodio prvi tim Radničkog, a ja mlađe kategorije. Od njega sam mnogo toga naučio, mada smo sušte suprotnosti. On je romantičar, a je realista.
Zašto niste radili ono za šta ste se školovali?
Kad sam upisao Rudarsko-geološki fakultet, osnovali smo klub Univerzitet. Trener nam je bio Bora Cenić. Putovali smo u London, na Bliski Istok... Kad sam završio geologiju bilo mi je ponuđeno mesto inženjera u Sarajevu. Ipak, nijedan dan nisam radio ono za šta sam se školovao. Opredelio sam se za košarku i za trenerski poziv koji je, u neku ruku, rudarski posao. Počeo sam kao trener 1968. godine, kada sam potpisao prvi ugovor o stipendiranju. Četiri godine kasnije, po povratku iz vojske, samostalno sam vodio juniore Radničkog s kojima sam osvojio Prvenstvo Jugoslavije. Prvi kontakt s reprezentacijom imao sam 1976, kada sam bio pomoćnik Luki Stančiću na Omladinskom prvenstvu Evrope u Španiji. Prelomni trenutak za moju trenersku karijeru je prelazak u Partizan 1977, kada sam dobio poziv da budem pomoćnik Ranku Žeravici. Već u sezoni 1978/79. samostalno sam osvojio triplu krunu – prvenstvo, kup i Kup Koraća – bez Dražena Dalipagića koji je bio u vojsci.
Kao i srpska (jugoslovenska) košarka, prevalili ste put od autsajdera do svetske sile. Kako je to izgledalo u Vašem slučaju?
Niko nije ni sanjao da ćemo biti svetska sila u košarci. Igralo se leti, zimi nije bilo moguće jer nije bilo infrastrukture. Naša liga se uselila u dvorane 1967. i ubrzo postala najbolja u Evropi. Fenomenalna košarka, bez stranaca, sa domaćim igračima koji, shodno tadašnjim propisima, nisu mogli u inostranstvo pre svoje 28. godine… Od 1979. do 1992. prvaci Evrope bili su Bosna, Cibona dva puta, Jugoplastika tri puta i Partizan. U klubovima se radilo izuzetno kvalitetno, stvoren je model košarke koji je i danas prisutan, ono što nazivamo jugoslovenskom školom košarke. Međutim, brine me to što je sve manja produkcija igrača. To je posledica nedostatka kvalitetne lige i takmičenja u kojima bismo mogli da damo šansu mladima da napreduju. U današnjim okolnostima nemoguće je stvoriti takve asove kakvu sam ja imao sreću da vodim u nekoliko generacija, poput Dalipagića, Kićanovića na početku trenerske karijere, zatim Petrovića, Paspalja, Divca i ostale vrhunske igrače osamdesetih i devedesetih godina, ili Teodosića i Bogdanovića na zalasku moje karijere.
Kako biste opisali Vaše ponašanje na klupi?
Moje ponašanje na utakmicama nije gluma, kako to mnogi misle. Za glumu se nema vremena. Nisam nikada upotrebljavao tablete za smirenje iako izgledam hladan kao špricer. Jer živci su potrošeni mnogo pre mečeva, u iscrpljujućim danima priprema. Vođenje utakmica je najlepši deo posla.
Vaše najveće razočaranje u karijeri?
Najveća razočaranje, ali i nepravda koju sam doživeo naneta mi je 1992, kad zbog sankcija Ujedinjenih nacija nismo mogli da učestvujemo na Olimpijskim igrama u Barseloni. Dok smo se spremali za Barselonu, verovali smo da se politika neće mešati u sport, što po olimpijskoj povelji i ne bi trebalo da radi. Trenirali smo, verujući da ćemo igrati finale s Amerikancima, a onda nas je o Solunu, sačekala odluka koja nas sve i danas peče. Sećam se tog dana, dok sam prilazio igračima u hotelu „Panorama”, imao sam takvu knedlu u grlu da nisam mogao da prevalim ni reč preko usana. Naš tim je bio u naponu snage, iako mlad, sa Draženom Petrovićem, Divcem, Kukočem, Rađom, Paspaljem… Američki „tim snova”, najbolji tim koji se ikada okupio, ipak je bio pomalo revijalan, jer Džordan, Medžik, Bird i ostali nisu bili sto odsto koncentrisani. Zato sam siguran da bi najbolji amaterski tim svih vremena savladao najbolju profesionalnu ekipu.
Iza Vas je 20 klupskih trofeja i šest medalja sa reprezentacijom, od toga četiri zlatne. Na šta ste najviše ponosni?
Teško je izdvojiti nešto iz svega toga. Rekao sam već - nikad nisam radio ono za šta sam se školovao. Iz velike ljubavi prema košarci počeo sam trenerski posao i radio ga do svoje 73. godine, što je ogromna privilegija. Teško je reći koliko sam srećan, imajući u vidu to da sam trenirao čitave generacije najvećih svetskih asova. Zato ne bi bilo pošteno svesti celu karijeru na jednu ili dve stvari. Postoje stvari koje ne mogu da se mere medaljama i trofejima, a to su prijateljstva koje mi je donela košarka. Isto tako, puno mi je srce kad vidim kako sada igraju u NBA neki igrači kojima sam i njihovim tinejdžerskim danima dao šansu. Recimo, Korkmaz je kod mene u Efesu igrao Evroligu u svojoj u 17. godini. Mihalis Romanidis je svojevremeno, dok sam trenirao Aris, bio najmlađi debitant u prvenstvu Grčke, sa 15 godina. Ako me pitate šta je ono što je najupečatljivije u mojoj karijeri? Verovatno to što su mi košarka i Bog dodelili da čitav život budem okružen mladim, talentovanim ljudima koji su pozitivno uticali na mena, ali kojima sam i ja - kako sami kažu - pomogao da postanu sjajni ljudi i veliki košarkaši.
Najbolja petorka koju ste trenirali?
Najbolja petorka? Recimo: Dragan Kićanović, Dražen Petrović, Dražen Dalipagić, Krešimir Ćosić, Vlade Divac.
Svojevremeno ste bili blizu NBA?
Don Nelson me je 2002. zvao da budem trener Dallas Mawericks-a, ali nisam mogao to da prihvatim. Želeo sam da ostanem u Evropi. S američkim kolegama inače imam odličnu saradnju, a blizak prijatelj mi je Gregg Popovich iz San Antonio Spurs-a.
Imali ste veliku odgovornost i kao predsednik Svetske trenerske organizacije. Danas kao član Tehničke komisije FIBA, starate se o tome da košarka ide pravim putem u budućnosti.
Nekolicina nas koji imamo određeno iskustvo, kojima je košarka mnogo dala, imamo šansu da i danas, kad nismo u žiži interesovanja, vratimo nešto našoj velikoj, celoživotnoj ljubavi. Košarka je u ogromnoj krizi, pre svega u krizi odnosa. Pozdravljam ideju FIBA o „prozorima“ u kvalifikacijama za Svetsko prvenstvo pozdravljam prozore, kao šansi da se domaćoj publici predstave nacionalni timovi, koji već 20-30 godina nisu imali priliku da igraju kod kuće. Međutim, pojavio se ogroman raskorak, pre svega po pitanju termina utakmica. Nema nikakvog jedinstva između FIBA i Evrolige. Neki timovi će se u ovakvim okolnostima kvalifikovati na Svetsko prvenstvo, a neki su platili danak ovakvom rasporedu. Napravljena je nepravda prema igračima koji su se priskočili u pomoć reprezentaciji i plasirali na Svetsko prvenstvo, a drugi će umesto njih da igraju. Kao član Tehničke komisije učestvujem sa velikim interesovanjem da bi se ova igra unapredila, ali vidim dosta ljudi koji nemaju kapacitet za velike stvari. Još uvek u tim forumima egzistira gomila penzionisanih sudija, ljudi koji vrlo slabo razumeju košarku. Da se razumemo, oni dobro razumeju pravila, ali su uspeli da roling proglase koracima i tako unište jednu od najboljih kretnji u košarci… Vrlo sam rad da dam određene predloge, jer mislim da ovu igru dobro i poznajem i razumem. Srećna okolnost je što je opet na snazi slogan „košarka košarkašima“, jer će to dovesti do dovešće boljeg razumevanja, gde je jedini cilj interes: košarka. A to samo mogu košarkaši. Super asovi. Ljudi s puno autoriteta, kao što su oni koji danas vode nacionalne saveze širom Evrope: Kirilenko (Rusija) Danilović (Srbija), Turkoglu (Turska), Garbahosa (Španija), De Vičenci (Italija),… Nadam se se da će ti ljudi vrlo brzo da nađu zajednički jezik…